Površinski pregled arheološkog lokaliteta Sipar kod Umaga

Print Friendly Version of this page Print Get a PDF version of this webpage PDF

Autor: Zoran Čučković

(Napomena: ovaj rad je pripremljen za zbornik simpozija “Hrvatska arheologija i Aachenski mir, 812.-2012.”, održan 2012. godine u Zadru. Zbornik nije objavljen, a nova istraživanja što ih na Sipru provodi Branka Milošević su u međuvremenu iznjedrila mnoštvo novih podataka. Članak je “zastario” za znastveno objavljivanje…)

Sažetak: U radu se donose rezultati površinskog pregleda kasnoantičkog kaštela Sipar kod Umaga. Razlučene su dvije osnovne faze naselja okvirno datirane u antičko i kasnoantičko razdoblje. Starijoj fazi bi pripadale strukture jedne višebrodne građevine te dva u stijenu usječena bazena, a mlađoj većina ostalih površinski vidljivih ostataka: masivna fortifikacija i raster manjih građevina unutar naselja. Ta dva razdoblja prevladavaju i u prikupljenom površinskom materijalu.

Ključne riječi: Istra, antika, kasna antika, strukturni pregled

Prapovijesno, antičko i ranosrednjovjekovno nalazište Sipar, smješteno na slikovitom poluotočiću sjeverno od Umaga, istraženo je površinskim pregledom u prosincu 2008. godine u organizaciji Muzeja grada Umaga. Temeljni razlog poduzimanja istraživanja je iznimno loše stanje nalazišta. Izloženi udarima mora i vjetra, ostaci kasnoantičkog kaštela se naočigled urušavaju i nestaju. Prilikom velike plime 1. prosinca 2008. godine lokalitet je gotovo u potpunosti bio preplavljen, a nakon tog događaja su ustanovljene promjene u konfiguraciji nalazišta te nestanak značajnog dijela kulturnog sloja. Mnogi ostaci struktura su zatečeni u iznimno lošem stanju te je istraživanje bilo naročito posvećeno dokumentaciji najugroženijih tj. moru najizloženijih dijelova nalazišta.

Sipar je naveden u Kozmografiji Anonimnog Ravenjanina uz ostale priobalne istarske gradove kao Sapparis/Sipparis (Sl. 1). Ti bi podaci datirali iz 6. ili 7. stoljeća (MATIJAŠIĆ 2001). Čini se pouzdanim povezati današnji toponim arheološkog nalazišta s kasnoantičkim, iako nepobitan dokaz još uvijek nedostaje (BOSIO 1974, 54; KRIŽMAN 1997, 366, 369). Iz povijesnih izvora je poznato razaranje naselja 879. godine prilikom pohoda kneza Domagoja na istarsku obalu, a sudeći prema odsustvu značajnijih nalaza iz razdoblja nakon tog datuma čini se da je intenzitet uporabe Sipra značajno opao nedugo poslije tog događaja (MARUŠIĆ 1975, MATIJAŠIĆ 2005).

Sl. 1 Istarski gradovi spomenuti u Kozmografiji Anonima Ravenjanina.

Nalazište je dijelom istraženo u dvije arheološke kampanje 1964. i 1965. godine pod vodstvom Štefana Mlakara i Branka Marušića, no objavljen je samo manji broj predmeta iz kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja (MARUŠIĆ 1975, 338-340; 1995, 66-68)1. Istraživanja su iznijela na vidjelo tri faze naseljavanja. Prva, koja nije podrobnije opisana, se najvjerojatnije odnosi na razdoblje 1. i 2. stoljeća koje prepoznajemo po općim karakteristikama površinskih nalaza. Druga faza bi odgovarala rasponu od druge polovice 2. do kraja 4. stoljeća. Jedino je posljednja, kasnoantička i ranosrednjovjekovna faza objavljena s nešto više detalja. U to je razdoblje datirana većina vidljivih arhitektonskih ostataka, uključujući masivne fortifikacije, raster manjih prostorija unutar naselja te višebrodna građevina s kontraforima protumačena kao mogući horreum. Također je istaknuta uporaba antičkih spolija pri izgradnji. Najmlađi pronađeni nalaz je emajlirana fibula s motivom pantere koja je određena u treći stupanj karantansko-ketlaške grupe (od sredine 9. do sredine 10. st) (MARUŠIĆ 1975, 340; MATIJAŠIĆ 2005).

Poznato je i nešto nalaza iz prapovijesnog razdoblja: Benedetto Lonza donosi lončariju opredjeljenu u željezno doba, tzv. tip Timavo, no podrobniji podaci o kontekstu nalaza izostaju (LONZA 1977, 111, T. 10: 18, 19). Kristina Mihovilić je dva koštana predmeta, ranije objavljena od strane B. Marušića, također opredjelila u prapovijesno razdoblje u općem smislu (MIHOVILIĆ 1995, 37: Sl. 7).

Spomenimo još i zanimljiv nalaz lukobrana i malje četvrtaste platforme u siparskom pristaništu koja je, prema istraživaču, mogla služiti za signalizaciju paljenjem vatre (BRUSIĆ 2009, 251). Pronađene strukture svakako potvrđuju pristanišnu uporabu Sipra, no njihov odnos s naseljem ostaje nejasan kako kronološki, tako i funkcionalno.

Sl. 2 Sipar krajem 19. st (pogled sa sjeverozapada na ulaznu kulu) i u vrijeme istraživanja (gore: BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ 2007, 80; dolje: snimak balonom, R. Urankar i J. Krajšek).

Arheološko istraživanje koje donosimo je organizirano u studenome i prosincu 2008. godine kao sustavni površinski i strukturni pregled, tj. kao prikupljanje nalaza u mreži kvadranata 5 x 5 metara te dokumentiranje na površini vidljivih arheoloških struktura. Međutim, prva metoda je napuštena nakon prekrivanja zapadnog dijela Sipra s obzirom na utjecaj prirodnih elemenata na raspored površinskog materijala na ostalim, moru izloženijim dijelovima nalazišta. Strukturni pregled se, naprotiv, pokazao kao uspješna metoda, iako razmjerno zahtjevna s obzirom na interpretaciju složenih odnosa na terenu. Pokušali smo dokumentirati sve tragove ljudske djelatnosti; ne samo zidanu gradnju već i utore u stijeni, mjestimične tragove žbuke te linijske obrasce u rasporedu površinskog materijala kao moguće indikatore iščezlih zidanih struktura. Za obje metode istraživanja smo se služili zračnim snimkom nalazišta izrađenim uz pomoć helijskog balona (URANKAR, KRAJŠEK 2002), a strukture su također fotografirane u tlocrtu te pozicionirane uz pomoć totalne stanice (tahimetra), uz izradu opisne dokumentacije.

Ishod sustavnog prikupljanja površinskog materijala je prikazan na Sl. 3. Naglasimo da nije izvršena podrobna analiza prikupljenog materijala pa raspolažemo samo s vrlo grubim kronološkim odrednicama. Naročit problem predstavljaju razdoblja željeznog doba i ranog srednjeg vijeka koja nismo u stanju sa sigurnošću izdvojiti iz prikupljenog skupa nalaza uslijed izostanka karakterističnih ulomaka, iako je naseljavanje nalazišta u oba razdoblja odranije poznato (supra). Također valja istaknuti da je zatečeni površinski materijal u prilično lošem stanju; većina je ulomaka pretrpila određen stupanj abrazije i nagrizanja djelovanjem soli i atmosferilija, a uz to zanimljivije komade nerijetko prikupljaju turisti budući da je Sipar danas u neposrednoj blizini turističkog kompleksa.

Sl. 3. Ishod prikupljanja površinskih nalaza u mreži kvadranata 5x5 m (isključivo lončarija te željezni predmeti, autor).

Prapovijesno razdoblje je posvjedočeno s nekoliko fragmenata karakteristične fakture s primjesama drobljene keramike ili bez uočljivih primjesa (Sl. 4: 4). Međutim, ne raspolažemo s dovoljnim brojem dijagnostičkih ulomaka za pouzdanije definiranje jedne prapovijesne faze naseljavanja. Zanimljiv je nalaz ulomka dna grube kuhinjske posude s narebrenim ukrasom koji se okvirno može datirati u republikansko razdoblje (Sl. 4: 3, zahvaljujem Kristini Mihovilić na pomoći u opredjeljivanju ulomka). Paralelu pronalazimo u rimskom materijalu iz Sermina koji uglavnom datira u 2. st. pr. Kr. i prvu polovicu 1. st pr. Kr. (HORVAT 1997, 117, T. 14: 11; 32: 1).

Značajan broj nalaza se može datirati u antičko razdoblje (1. st. pr. Kr. - 4. st.). Riječ je o tipičnim ulomcima amfora i obične lončarije, te o uobičajenom keramičkom građevnom materijalu (Sl. 4: 1, 5). Nadalje su prisutni ulomci karakterističnih narebrenih amfora koje su tipične za kasnoantičko razdoblje (Sl. 4: 2;), uz opasku da se takvo ukrašavanje nastavlja i dalje kroz srednji vijek (BRUSIĆ 2010). Ranosrednjovjekovno razdoblje nismo u stanju izdvojiti sa sigurnošću zbog podudaranja keramičkih faktura s ranijim razdobljima te izostanka dijagnostičkih nalaza.

Prilikom kartiranja distribucije nalaza na vidjelo izlazi koncentracija željeznih predmeta na sjevernom dijelu nalazišta (Sl. 3). Slabo izraženo grupiranje nalaza datiranih u kasnu antiku i srednji vijek na tome mjestu moglo bi biti indikator za dataciju željeznog materijala, no to je tek pretpostavka koju valja provjeriti detaljnijim istraživanjem.

Sl. 4 Izbor ulomaka lončarije (autor).

Prilikom interpretacije rezultata strukturnog pregleda oslonili smo se ne samo na prostorne i (rijetke) stratigrafske odnose već i na tehniku gradnje. Većina površinski vidljivih struktura se prema karakteristikama uporabljenog građevnog materijala može podijeliti u dvije osnovne skupine. Starija gradnja, okvirno opredjeljena u antičko razdoblje (1.- 4. st.) je prepoznatljiva po uporabi vapnenačkih blokova trokutastog oblika i oštrog loma te svjetlosivoj do žutoj žbuki s primjesama finijeg pijeska i/ili drobljene keramike. Veći dio arhitektonskih ostataka je, međutim, opredjeljen u kasnoantičko razdoblje (5.-7. st.). Karakteristična je obilnija uporaba žbuke crvenkaste boje, često s primjesama krupnijeg šljunka i zdrobljene keramike. Kamen je češće prizmatičnog oblika, a lom na rubovima je slabije izražen. Kvalitetnije izrađeni zidovi su karakteristični po uporabi plosnatog vapnenca ujednačene debljine.

Naglasimo, međutim, da je uslijed erozije terena većina dokumentiranih struktura očuvana samo u temeljnoj sekciji. Često je prisutan tek prvi red kamena, što se ne može izravno usporediti sa strukturama koje su očuvane u elevaciji. Dodatan je problem srednjovjekovna faza koja nije prepoznata u tehnici gradnje površinskih struktura. To može biti dijelom posljedica kontinuiteta uporabe kasnoantičke gradnje, bilo u integritetu ili u zoni temeljenja novih struktura. Prapovijesne strukture nisu identificirane.

Sl. 5 Tloris nalazišta (autor).

U stariju, antičku građevnu fazu opredjeljujemo veliku višebrodnu građevinu sa stubovima na prevlaci unutar nalazišta (Sl. 5: 1) te dva u stijenu uklesana bazena (Sl. 5: 2). Velika građevina je ranije protumačena kao horreum te atribuirana kasnoantičkom utvrđenju (MARUŠIĆ 1975, 338). Valja primjetiti, međutim, da su ojačanja zidova smještena s unutarnje strane građevine, a ne s vanjske kao što je najčešće slučaj (usp. MATIJAŠIĆ 1998, 270). Građevina je također razmjerno široka (najmanje desetak metara sudeći po dokumentiranim ostacima), debljine zidova 50 do 60 cm, te bi po tim karakteristikama više odgovarala skladišnim strukturama bazilikalnog tipa, kakve su zabilježene u Rimu kod Roča (datirana u 5.- 6. st.), te u Sorni kod Poreča (MATIJAŠIĆ 1998, 283; 281). Dataciju siparskog skladišta u antičko razdoblje indicira i stratigrafski položaj: na istočnom dijelu je preslojeno kasnoantičkim zidom, a na zapadnom vrlo grubom podnicom, moguće slične datacije (Sl. 6).

Sl. 6 Preslojavanje antičke građevine sa stubovima grubom podnicom, moguće kasnoantičke datacije (autor).

Dva bazena usječena u živu stijenu na sjevernom rubu nalazišta su izvorno bila obložena zidanom gradnjom koja je još uvijek mjestimice vidljiva na njihovim pobočjima iako su danas uglavnom zapunjeni sedimentom. Datirani su antičko razdoblje na temelju prisustva karakteristične svijetlo crvene žbuke s većom količinom drobljene keramike u zidanim oblogama. Zapadna piscina je imala odvodni kanalić grubo prilagođen pukotini u živoj stijeni. Izvorna namjena tih struktura nije nam jasna. Na Brijunima su piscine interpretirane kao dio radionice za bojanje tekstila (BEGOVIĆ-DVORŽAK, DVORŽAK-SCHRUNK 2005), dok su slične strukture u Červar Portu nedavno protumačene kao dio sklopa za preradu ribe, odnosno proizvodnju ribljeg umaka garum (BLANC-BIJON et al. 2012, 105-106).

Većina vidljivih zidanih struktura na Sipru se može opredjeliti u kasnoantičko razdoblje kada je naselje bilo čvrsto utvrđeno. Kompleks ulazne fortifikacije je dijelom očuvan u elevaciji, najviše do 2,5 m. Manji trakt kasnoantičkog bedema je otkriven nakon velike plime početkom prosinca 2008. godine (Sl. 5: 3). Debljina mu iznosi oko 160 do180 cm, a gradnja je po obilnoj uporabi crvenkaste žbuke karakteristična za kasnoantičko razdoblje. Veći kamen je uglavnom uporabljen u temeljnoj zoni gradnje dok je ostatak izrađen od kamena srednje veličine i slabije obrade. Također je vidljiv manji odvodni kanalić koji prolazi kroz temeljnu zonu bedema u neposrednoj blizini ulazne fortifikacije. Južni dio bedema je još uvijek očuvan u elevaciji te je debeo oko 220 do 250 cm. Sklop ulazne fortifikacije, s pripadajućom cisternom, nije dokumentiran s obzirom na manju ugroženost od ostalih struktura te na potrebu detaljnijeg arhitektonskog snimka.

Glavni dio naselja je po svemu sudeći organizran u ortogonalni raster s uskim ulicima ili prolazima između izgrađenih blokova (Sl. 5: 4). Na prostoru prevlake unutar naselja je dokumentirano vrlo grubo popločanje od okomito usađenih komada vapnenca pločastog oblika koje preslojava ziđe antičke višebrodne građevine (Sl. 6). Taj stratigrafski podatak nije dovoljan za pouzdaniju dataciju, no svakako upućuje na jednu kasniju fazu antičkog naselja ili na kasnoantičko razdoblje.

Naročit problem kasnoantičkog Sipra je protezanje obrambenog bedema. B. Marušić naselje opisuje kao “otvoreno prema moru”, budući da izostaju znatniji tragovi solidne gradnje na obrubu nalazišta (MARUŠIĆ 1975, 338). Ta situacija, međutim, mora biti dobrim dijelom posljedica djelovanja mora. Kako bismo provjerili mogućnost postojanja bedema na prostoru cijelog nalazišta, a povodeći se otkrivanjem manjeg dijela fortifikacije na ulaznom dijelu naselja, naročitu smo pozornost posvetili dokumentiranju svih tragova građevnih intervencija, od usjeka u stijeni i uglavljenih blokova do najsitnijih ostataka žbuke. Određen raspored takvih tragova je zaista vidljiv, ali ipak nedovoljno za pouzdano određivanje otiska jedne fortifikacije. Uz plan dokumentiranih struktura na Sl. 5 donosimo i pretpostavljeno pružanje bedema, no uz napomenu da je riječ o jednoj vrlo gruboj pretpostavci. Za veći dio mogućeg trakta podaci nisu prikupljeni, a na zapadnom dijelu nalazišta položaj je pretpostavljen prema rasprostiranju tragova utora u stijeni, žbuke ili spolija.

Zaključak

Strukturni pregled Sipra je bio prije svega zaštitnog karaktera; najveća je pozornost posvećena ugroženoj obalnoj zoni te dokumentiranju struktura od kojih je, s obzirom na stopu propadanja nalazišta, dobar broj već izbrisan. Prikupljeni podaci, koje bi valjalo kontekstualizirati jednim podrobnijim arheološkim istraživanjem ostatka lokaliteta, ipak dopuštaju nekoliko dopuna prijašnjih saznanja.

Pojedini nalazi iz antičkog razdoblja su datirani u republikansko razdoblje, slično Serminu kod Kopra, u što bi se uklopio i podatak o nalazu novca iz 2. st. pr. Kr. s okolnog područja (MATIJAŠIĆ 2005). Ti nalazi otvaraju mogućnost svrstavanja Sipra u grupu razmjerno rijetkih nalazišta predkolonizacijske antičke faze, tj. ranijih od sredine 1. st. pr. Kr. Pretpostavljena željeznodobna faza nalazišta bi se dobro uklopila u tu sliku (usp. Kaštelir kod Brtonigle; SAKARA-SUČEVIĆ 2004). Međutim, naglasimo još jednom da ne raspolažemo pouzdano datiranom sekvencom materijala koja bi mogla sa sigurnošću poduprijeti tu pretpostavku.

Na temelju zabilježenih stratigrafskih odnosa te razlikovanja tehnika gradnje pokušali smo jasnije razlučiti antičku od kasnoantičke faze. Antički nalazi odaju dojam jednog gospodarskog sklopa, vjerojatno u nekoj vezi s kompleksom luksuznih vila u obližnjem Katoru ili s manjom vilom u Zambratiji, svega 400 metara sjeverno od Sipra (BOLŠEC-FERRI 2007).

Kasnoantička je faza svakako najzastupljenija među površinski vidljivim strukturama. Dokumentirani su tragovi urbanog rastera na rubnim dijelovima kasnoantičkog naselja kao i manji fragment obrambenog plašta. Također je predložena hipotetska rekonstrukcija oboda naselja na kojem je za očekivati nastavak bedema.

Srednjovjekovna faza nalazišta nije jasno razlučena niti u prikupljnom površinskom materijalu, niti u karakteristikama zidanih struktura. Lončarsku produkciju tog razdoblja nije jednostavno razlučiti bez detaljne analize, dok je gradnja vjerojatno u dobroj mjeri koristila postojeće kasnoantičke strukture. Kako bilo, pouzdani nalazi iz razdoblja nakon 9. ili 10. stoljeća, nakon destrukcije zabilježene u povijesnim izvorima, nisu dokumentirani. To ne mora implicirati napuštanje naselja, ali svakako upućuje na određen gubitak u statusu, povezan s razvojem obližnjeg Umaga u manje lokalno središte.

Literatura

BEGOVIĆ-DVORŽAK, DVORŽAK-SCHRUNK 2005 – Vlasta BEGOVIĆ-DVORŽAK, Ivančica DVORŽAK-SCHRUNK, Fullonica u uvali Verige na Brijunima [Fullonica in Verige Bay on the Brijuni Islands], Prilozi Instituta za arheolologiju 22, Zagreb 2005, 127-140.

BLANC-BIJON et al. 2012 – Véronique BLANC-BIJON, Marie-Brigitte CARRE, Vladimir KOVAČIĆ, Francis TASSAUX, Kupanja, Sveta Marina, Lorun i červarski kompleks, in: Sjeverno priobalje Poreštine u antici, Marie-Brigitte Carre, Vladimir Kovačić i Francis Tassaux (Ured./Eds.), Zavičajni muzej Poreštine – Museo del territorio parentino, Poreč 2012, 83-106.

BOLŠEC-FERRI 2007 – Narcisa BOLŠEC-FERRI, Rt Tiola, Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb 2007, 235-236.

BOSIO 1974 – Luciano BOSIO, L’Istira nella descritione della Tabula Peutingeriana. Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria n. s. 74, Trieste 1974, 17-95 .

BRUSIĆ 2009 – Zdenko BRUSIĆ Uvala Pijan u Staroj Savudriji-rimski Silvo. Strateška luka navigacijske rute duž istočne obale Jadrana, Histria Antiqua 18(1), Pula 2009, 245-256 .

BRUSIĆ 2010 – Zdenko BRUSIĆ Ranosrednjovjekovni nalazi iz hrvatskog podmorja, Archaeologia Adriatica 4, Zadar 2010, 243-255.

BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ 2007 – Klara BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, Gradine Istre – Povijest prije povijesti, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 2007.

HORVAT 1997 – Jana HORVAT, Sermin, Inštitut za arheologijo, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Opera Instituti Archaeologici Sloveniae 3, Ljubljana 1997.

KRIŽMAN 1997 – Mate KRIŽMAN, Antička svjedočanstva o Istri, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 1997.

LONZA 1977 – Benedetto LONZA, Appunti sui castellieri dell’Istria e della provincia di Trieste, Società per la preistoria e protostoria della Regione Friuli-Venezia Giulia, quaderno n. 2., Trieste 1977

MARUŠIĆ 1975 – Branko MARUŠIĆ, Neki problemi kasnoantičke i bizantske Istre u svjetlu arheoloških izvora, Jadranski Zbornik 9, Rijeka i Pula 1975, 333-350.

MARUŠIĆ 1995 – Branko MARUŠIĆ, Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku, Arheološki muzej Istre, Monografije i katalozi 4, Pula 1995.

MATIJAŠIĆ 1998 – Robert MATIJAŠIĆ, Gospodarstvo antičke Istre, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 1998.

MATIJAŠIĆ 2001 – Robert MATIJAŠIĆ, Anonimni Ravenjanin, Istra i biskupska središta, Acta Histriae 9 (2), Koper 2001, 285-294.

MATIJAŠIĆ 2005 – Robert MATIJAŠIĆ, s. v. Sipar, Istarska Enciklopedija, Miroslav Bertoša, Robert Matijašić (Ured./Eds.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.

MIHOVILIĆ 1995 – Kristina MIHOVILIĆ, Škojić (Funtana) i tragovi prapovijesnih obalnih i otočnih lokaliteta Istre. Histria Antiqua 26, Pula 1995 (1997), 28-57.

SAKARA-SUČEVIĆ 2004 – Maša SAKARA-SUČEVIĆ, Kaštelir. Prazgodovinska naselbina pri Novi Vasi - Brtonigla. Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče, Inštitut za dediščino Sredozemlja , Annales Mediterranea. Koper 2004.

URANKAR, KRAJŠEK 2002 – Rafko URANKAR, Jure KRAJŠEK, Uporaba helijevega balona pri arheoloških vertikalnih posnetkih, Arheo 22, Lubljana 2002, 67-75.